„Naviknut ćeš je na ruke.“
„Pusti je malo da plače, ojačat će joj pluća.“
„Pa nećeš je valjda nositi do osamnaeste.“
Ako ti barem jedna od ovih rečenica zvuči poznato, dobro došla u klub.
Ni ja nisam bila izuzetak.
Razumijem – dolazile su s najboljom namjerom, od ljudi koji me vole.
Ipak, baš su zato znale zaboljeti najviše.
Jer – zar stvarno nemaju povjerenja u mene, i da ja to mogu – pitala sam se.
Ono što mi je na kraju pomoglo nisu bile beskonačne rasprave ni uvjeravanja.
Bilo je to razumijevanje onoga što se zapravo događa kad moje dijete traži moje ruke.
Jer kad znaš što radiš i zašto to radiš, tuđi komentari izgube težinu, a ti dobiješ mir koji ti nitko ne može oduzeti.
I tu sam naletjela na dvije riječi koje se u razgovorima o odgoju često miješaju: privrženost i
povezanost.
Ne bavim se ni jezikom ni psihologijom profesionalno, pa ću ti ih objasniti onako kako ih ja živim, kao
mama. Ipak, dodat ću što o tome znamo iz istraživanja, kako bi imala cijelu sliku, a ne samo moj dojam.
Negdje davno pročitala sam jednostavnu definiciju privrženosti: Privrženost je sila privlačnosti koja
dva tijela vuče jedno prema drugome.
Nikad mi nije izašla iz glave, jer točno opisuje ono što osjetiš kad ti dijete zaspi na prsima i kad se
cijela soba nekako stiša.
Privrženost je, dakle, sila. Nagon. Nešto što ne biraš i što ne moraš stvoriti, jer je već tu, od prvog
dana.
Povezanost je ono što se dogodi kad ta sila dobije prostor. To je stanje u kojem se dijete osjeća
viđeno i sigurno, a ti prestaješ svaki dan pregovarati o svakoj sitnici, jer si uz njega, a ne protiv njega.
Ta razlika je važna iz jednog vrlo praktičnog razloga. Privrženost se ne stvara, ona već postoji.
Povezanost se gradi, svaki dan, i to najčešće u sitnicama koje izgledaju kao da nisu ništa posebno.
Privrženost bismo inače uzimali zdravo za gotovo, otprilike kao što udišemo zrak ili kao što se
oslanjamo na to da će nas zemlja držati kad stanemo na nju.
Ipak, zbog načina života i svijeta u kojem se danas snalazimo, kontakt s tom prirodnom privrženošću
djece prema roditeljima kao da se negdje usput izgubio. Dobili smo rasporede, savjete i tablice, a
izgubili smo povjerenje u ono što osjećamo.
A djetetu je privrženost apsolutna potreba, ne dodatak.
Zato sam iznimno zahvalna što sam to shvatila na samom početku svog majčinstva. Rekla bih da je
taj osjećaj, ta potreba i to znanje ipak negdje u nama, samo se trebamo odmaknuti od buke i pustiti
da izađe van. Gledajući unatrag, upravo je to imalo ključnu ulogu u tome da svoje majčinstvo živim s
osmijehom.
Gordon Neufeld kanadski je razvojni psiholog iz Vancouvera. Dvadeset godina predavao je
psihologiju na Sveučilištu British Columbia, a danas vodi Neufeld Institute, koji obrazuje roditelje i
stručnjake. Najpoznatiji je po knjizi „Hold On to Your Kids“, koju je napisao zajedno s Gaborom
Matéom. Njegov je pristup nastao na temeljima teorije privrženosti Johna Bowlbyja.
Njegova definicija privrženosti glasi otprilike ovako: Privrženost je nagon i odnos koji se očituju u
traženju i održavanju blizine, i to blizine na svim razinama, tjelesnoj, emocionalnoj i psihološkoj.
Traženje i održavanje blizine. Dvije radnje, i obje su djetetov posao od prvog dana.
Neufeld to opisuje kroz dva pitanja koja dijete postavlja bez riječi.
Prvo: Tko će se brinuti za mene?
I odmah zatim: Kako da ostanem blizu te osobe?
Kad jednom čuješ ta dva pitanja iza ponašanja svog djeteta, mnogo toga sjedne na svoje mjesto.
Dijete se rodi s nizom refleksa koji imaju samo jedan posao: Dovesti ga do tebe i zadržati ga uz tebe.
Stisne ti prst čim mu ga staviš u dlan. Okrene glavu prema tvom glasu, iako te nikad nije vidjelo. Traži
tebe. Traži put do tvojih prsa. Zaplače u trenutku kad ga spustiš, i smiri se u trenutku kad ga
podigneš.
To nije manipulacija, a nije ni navika koju je steklo. S time je stiglo na ovaj svijet.
Kad to jednom vidiš na taj način, rečenica „naviknut ćeš je na ruke“ postane besmislena otprilike kao
da ti netko kaže da ćeš je naviknuti na disanje.
Neufeld privrženost uspoređuje s korijenjem biljke. Što korijenje dublje ide, to biljka stabilnije stoji
kad zapuše vjetar.
Opisao je šest razina koje se otprilike poklapaju s prvih šest godina života. Nijedna se ne gubi kad
dijete prijeđe na sljedeću, nego se nadograđuju jedna na drugu.
Prva je blizina preko osjetila.
Dijete se veže dodirom, mirisom, glasom i pogledom. Zato dijete miruje dok je na tebi, a zaplače čim ga spustiš.
Druga je sličnost, negdje oko druge godine.
Dijete želi biti kao ti, pa kopira riječi, pokrete, čak i način na koji držiš šalicu.
Treća je pripadanje i odanost, oko treće godine.
Tada sve postaje „moje“, i dijete se glasno svrstava uz tebe.
Četvrta je važnost, oko četvrte godine.
Dijete treba znati da je tebi drago što postoji, i to treba i čuti i vidjeti i osjetiti.
Peta je ljubav, oko pete godine.
Dijete ti daje svoje srce, crta ti crteže i to ti govori naglas.
Šesta je biti poznat, oko šeste godine.
Dijete želi da znaš sve o njemu, pa ti govori i ono što ne govori nikome drugome. To je ujedno i najranjivija razina, i najlakše ju je izgubiti.
Ovo ne trebaš pamtiti kao gradivo. Meni služi kao kompas. Kad nešto kod nas zaškripi, prvo se pitam koji korijen danas trebam zaliti, umjesto da odmah tražim što je dijete napravilo krivo. Ova mi je metafora draga, jer zalijevanje se radi redovito i s radošću, jer voliš svoje biljke. A ono što se redovito zalijeva, pusti dublje korijenje.
Kad sam povezana sa svojim djevojčicama, dan jednostavno teče drugačije.
I to nam je vrijedilo od najranije dobi.
Kad pustim to majušno biće, tu svoju malu djevojčicu, jednu ili drugu, da plače, a tako je malo i još ne razumije svijet oko sebe, osjetim grč. Fizički, u prsima. Tijelo mi kaže nešto što tada još ne znam objasniti riječima.
A kad se približim, kad ih nosim, kad ostanem kraj njih ili spavam s njima, nalazim se u nekoj potpunoj opuštenosti i smirenosti. Znam da radim dobro, i to ne moram nikome dokazivati.
Danas znam da taj grč nije bila slabost ni pretjerana osjetljivost. Bila je to informacija.
A kako one rastu, povezanost nam pokazuje svu svoju raskoš i olakšava svakodnevne situacije. Manje je pregovaranja oko odijevanja, oko odlaska iz parka, oko toga tko će prvi u kadu. Ne zato što su odjednom poslušnije, nego zato što se ne moraju boriti za moju pažnju. Kad je dobiju u malim, redovitim dozama, prestaju je tražiti na načine koji nam svima otežavaju dan.
I onda i ja stignem ono što sam planirala. Ne sve, ali dovoljno.
Ostat će.
Kad malo razmislim – nije se puno promijenilo od trenutka kada sam prvi put postala mama.
Ali evo što sam primijetila kod sebe: Kako sam im davala sve manje na važnosti, tako su i oni postajali sve rjeđi. Kao da su prestali imati gdje sletjeti.
U tome mi je pomoglo samopouzdanje koje ne dolazi od toga da sam u pravu, nego od toga da znam što radim i zašto to radim. To je razlika između konstantnog opravdavanja i tog da budem u miru.
Kad znaš da je privrženost, a ne razmaženost, prva faza razvoja djeteta, rečenice poput „Treba biti samostalna.“ ili „Zašto spavate zajedno.“ prestaju biti presuda i postaju samo tuđe mišljenje.
A tuđe mišljenje smiješ saslušati, i ne moraš ga usvojiti.
I možeš s tim biti potpuno u redu.
Zato danas pišem ovaj tekst:
Da znaš što stoji iza toga kad ti se dijete penje na ruke po sto puta dnevno.
Da znaš da su privrženost, a kasnije i povezanost, ono što nam kao ljudskim bićima jednostavno treba.
I da to što osjećaš da želiš nositi svoje dijete, grliti ga, spavati pored njega i ne udaljavati se, nije tvoja slabost. To je naš urođeni nagon, i upravo ono što je nama trebalo dok smo bili mali, a sada treba njima, kako bi dobro započeli svoj rast i razvoj.
Ako želiš ići korak dalje, sutra u newsletteru šaljem mapu šest korijena privrženosti, s konkretnim primjerima kako svaka razina izgleda kod nas doma i što na njoj možeš napraviti u pet minuta.
Šaljem je samo u newsletteru, jer je zamišljena da se ispiše i koristi. Stavi je na vidljivo mjesto i nakon tjedan dana javi se s onime što si primjetila.
IZVORI:
Bowlby, J. (1988). A Secure Base: Parent-Child Attachment and Healthy Human Development.
London: Routledge.
MacNamara, D. (2016). Rest, Play, Grow: Making Sense of Preschoolers (or Anyone Who Acts Like
One). Vancouver: Aona Books.
Neufeld, G. i Maté, G. (2004). Hold On to Your Kids: Why Parents Need to Matter More Than Peers.
Neufeld Institute. Dostupno na: https://neufeldinstitute.org
Igrajmo se, stvarajmo, maštajmo, učimo i rastimo zajedno!
Zagrljaj!
Vlatka
Vjerojatno si i sama vrlo često čula sljedeću rečenicu. Slušaj svoj majčinski instinkt. Mama zna najbolje. Osjetit ćeš što tvoje dijete treba. I meni su ih govorili, i bilo mi ih je lijepo čuti. Sve dok se u tri ujutro
Iako dugo vremena uopće nisam znala hoću li postati mama i je li majčinstvo za mene, kada sam krenula s tim mislima uvijek sam na majčinstvo gledala pozitivno, bez negative, neugodnih očekivanja, negativnih komentara…
Možda dio mog iskustva, viđenje nastalih situacija, ili jednostavno opis događaja i reakcija baš tebi pomogne u tvom svakodnevnom danu, u situacijama u kojim ne znaš što i kako, možda te inspirira ili jednostavno ponudi pogled iz drugačije perspektive…
Ako želiš čitati o sličnim primjerima, našim situacijama i ako ti je ovo bilo korisno, za dodatne primjenjive alate i rješavanje konkretnih situacija prijavi se na Cvrčak i Balerina newsletter.
