Ideja ovog bloga, i cijelog brenda Cvrčak i Balerina, kako sam i ispričala ovdje (O meni i Naša priča) je da bude:
• o majčinstvu;
• o odgoju;
• o prolasku kroz svaki dan s osmijehom na licu;
• o mojim iskustvima, doživljajima, događajima;
• o pozitivnom pogledu na sve što se oko mene događa na tom putu.
Možda dio mog iskustva, viđenje nastalih situacija, ili jednostavno opis događaja i reakcija baš tebi pomogne u tvom svakodnevnom danu, u situacijama u kojim ne znaš što i kako, možda te inspirira ili jednostavno ponudi pogled iz drugačije perspektive.
A onda ništa nije nemoguće.
Iz tog razloga krećem s pričom kako sam ja zapravo postala mama.
Otkako znam za sebe bila sam štreberica (kako su me drugi zvali, iako sebe nisam tako doživljavala), uspješno odrađivala sve obaveze, odgovorno radila i nizala rezultate.
Djetinjstvo, škola, izbor i završetak fakulteta, posao, pronalazak partnera, udaja…
Očekivalo bi se da i dalje krenem prema očekivanjima. 😊
No, tada o tome (još) nisam razmišljala.
Barem ne kao neku realnost, više kao: „Da, jednog dana. Kada za to dođe vrijeme. Jednom u budućnosti.“
A onda nekoliko godina kasnije, nekako mi se javila želja za širenjem naše obitelji, za novim malim okicama koje bi svakodnevno unosile osmjehe u naše živote.
Tada mi se javilo pitanje: „Hm, kako ću ja to, mogu li ja to?“
Prošla je koja godina u tom mom razmišljanju, a još i biti mama bez mame – da budem iskrena, koliko god ja bila pozitivna, samouvjerena, ipak me sve to malo plašilo.
Ali!
Želja je bila veća. 😊
I tako sam se upustila u avanturu majčinstva, odnosno roditeljstva.
Primijetit ćeš da volim posebno naglašavati majčinstvo.
To je zato jer je to (barem za mene, a vjerujem i veliki broj žena, mama) baš nešto posebno, jedan novi pogled na svijet, nova odgovornost, novi način razmišljanja…
Kada se naša djevojčica smjestila u sigurnost mojeg trbuha, mi smo radili, putovali, smijali se i znatiželjno očekivali njen dolazak. 😊
Počela sam istraživati kako se mogu pripremiti.
A kao i svaka mama, koja prvi put postaje mama, najviše sam se fokusirala na porod.
Jer, htjela sam (kao pretpostavljam i ti i svaka mama) da sve prođe u redu, i da budem brzo spremna za sve aktivnosti koje me čekaju sa našim malim smotuljkom.
Nakon 9 mjeseci stigla je naša mala djevojčica i unatoč svim istraživanjima i pripremama – nisam se mogla opustiti prvih nekoliko mjeseci.
Nakon 9 mjeseci stigla nam je naša mala djevojčica i u potpunosti promijenila moj (i naš) svijet.
Malo je reći da sam se rastopila kad je stigla, a opet, prvih mjesec dana nikako se nisam mogla opustiti.
Nije tu bila riječ o dojenju, brizi oko tog malog bića, oporavak od poroda (o tim temama nekom drugom prilikom)…
Ono što me je najviše brinulo bilo je: „Kako ću ja to? Sada rješavam trenutne izazove oko dojenja, plača, općenito brige oko dojenčeta, no, što nakon toga?
Sada sam odgovorna za još jedno biće koje trebam voditi kroz život.
Brinuti, voljeti, učiti, odgojiti i pripremiti za ovaj svijet.
To je ono što je obilježilo moje početke u majčinstvu.
Sve je sjelo na svoje mjesto nekoliko mjeseci nakon poroda.
Osmijeh, pozitivne misli, i pogled na to prekrasno biće pomogli su mi u tome.
I podrška.
Razgovor.
Osjećaj da nisam sama u svemu tome.
I tako sam ja postala mama. 😊
I sada sam tu. Sretna. Nasmijana. Sa svakodnevnim izazovima majčinstva.
Nekad je lakše, nekad teže.
Sada znam kako.
Zajedno sa Cvrčkom i Balerinom. S osmijehom kroz dan.
Igrajmo se, stvarajmo, maštajmo, učimo i rastimo zajedno!
Zagrljaj!
Vlatka
Iako dugo vremena uopće nisam znala hoću li postati mama i je li majčinstvo za mene, kada sam krenula s tim mislima uvijek sam na majčinstvo gledala pozitivno, bez negative, neugodnih očekivanja, negativnih komentara…
